LOVAČKO DRUŠTVO „ BRAČ “ osnovano je 7. ožujka 1912. godine
LOVAČKO DRUŠTVO „ BRAČ “ osnovano je 7. ožujka 1912. godine
Ovo je po prvi put da Lovačko društvo „ Brač “ putem svoje internetske stranice javno objavljuje podatke iz svoje bogate lovačke povijesti. Točan datum osnivanja bračkog lovačkog društva je moguće utvrditi samo uvidom u službeni registar udruga.
Svakako bi bilo pogrešno povijest ovog Društva ograničiti na vrijeme od upisa u registar udruga nakon osamostaljenja Republike Hrvatske ili na neki zabilježeni datum upisa u registar iz vremena SFR Jugoslavije, jer ovo lovačko Društvo, kako je pouzdano utvrđeno, traje daleko dulje još od vremena bivše Kraljevine Italije koja je upravljala otokom Bračom.
Registar udruga na otoku Braču koje su osnovane prije II. Svjetskog rata je zagubljen početkom devedesetih godina nakon što je došlo do seljakanja arhive bivše Općine Brač koja je većim dijelom i uništena u požaru u kojoj je izgorjela zgrada bivše Općine Brač 1989. godine. Zbog toga, na članovima ovog Društva stoji trajna obveza istraživanja svih povijesnih podataka od važnosti za naše Društvo, kako bi za generacije koje dolaze ostavili trag o našem postojanju.
Na temu povijesti ovog Društva prenosimo tri odlomka iz časopisa za lovce „ Dobre kobi “ sa fotografijama koje su ustupljene od Zaklade „ OTOK BRAČ – NEGDJE IZMEĐU MORA I ZVIJEZDA” i kolekcije kolekcija LUKA DRAGIČEVIĆ PARADER, pod naslovom
"Stogodišnjaci hrvatskog lovstva"
DOBRA KOB / SIJEČANJ 2014
Zaklada „ OTOK BRAČ – negdje između mora i zvijezda ” ustupila je „ Lovačkom društvu Brač ” predmete i fotografije iz svoje arhive za potrebe članka o stogodišnjacima hrvatskog lovstva u magazinu „ Dobra kob ”, koji izlazi svakog mjeseca u izdanju „ Slobodne Dalmacije ”. Jako nas veseli početak suradnje s bračkim lovcima i prilika da prezentiramo još jedan mali dio bogate baštine svog otoka.
„ Stogodišnjaci hrvatskog lovstva “
„ Lovačko Bračko društvo ” (stari puni naziv) ili, puno kasnije, „ Lovačko društvo otoka Brača ” sa sjedištem u Supetru, utemeljeno je 7. ožujka 1912. godine. Nadležno državno tijelo tadašnje Kraljevine Italije potvrdilo je društvena pravila ( statut ) svojim upravnim aktom 30. studenoga 1912. godine pod registarskim brojem upisa VIII 250/92. Do ovoga podatka došli smo nakon višegodišnjeg strpljivog i upornog rada istraživačkog tima nacionalnog lovačkog magazina Dobra kob. U otkrivanju iznimno vrijednih podataka pomogli su nam djelatnici Državnog arhiva u Zadru. Ovim je otkrićem više od 200 organiziranih bračkih lovaca doznalo datum utemeljenja i upisa „ Lovačkog Bračkog društva ”, odnosno početak njegova rada, čime su, zapravo, argumentirano demantirane sporne činjenice o početku rada najstarije lovačke asocijacije na otoku, a o kojima su svoj sud iznosili mnogi povjesničari i prethodnici bez stvarnog uvida u arhivske podatke.
Kao što je razvidno iz djelovodnika o upisu, svrha osnivanja „ Lovačkog Bračkog društva ” bila je zaštita divljači ili, kako je navedeno, da se „ zaštitom poradi zabrane lova odstranjuje svakovrstno nezakonito tamanjenje divljači “. „ Lovačko Bračko društvo ” okupljalo je 1912. godine u svojim redovima 82 lovca, uglavnom trgovce, težake, pastire, državne činovnike, poreznike i druge, dok je već 1913. godine njihov broj spao na 65 članova. U prvim godinama osnivanja bračke je lovce vodio Jerko Fertilio, nasljednik ugledne bračke obitelji, inače, kako piše u drugim dokumentima, posjednik, a ne savjetnik Mate Radonić, koji je bio njegov dopredsjednik. Brački su kroničari u popisu voditelja društva napravili veliku pogrešku. U vrijeme predsjednikovanja Jerka Fertilia, prema povijesnim podacima, dopredsjednik je bio Andrija Definis, tajničke je poslove obnašao Božo Dujmović, blagajnici su bili Vjekoslav Novoty i Ferdo pl. Mazarelli, a knjižničar je bio Marko Pelicarić.
Ovim i ovakvim redoslijedom demantira se tvrdnja starijih autora o ustrojstvu uprave „ Lovačkog Bračkog društva ”. Kroničari su, naime, navodili za tajnika sudskog oficijala Jakova Razmilića, a carinika Aćima Kečkemeta za knjižničara. U Nadzorni odbor izabrani su posjednik Jerko Dubravčić i zemljoradnik Josip Brkljača. Stariji pisci koji su se bavili poviješću „ Lovačkog Bračkog društva ” netočno su i pogrešno tvrdili kako je „ točan nadnevak osnutka Društva nepoznat ”, te da „ nemaju dokaza da je proveden zakonski postupak kod nadležnih vlasti u Zadru, a to je odobrenje Pravilnika Društva i ostalih radnji neophodnih za ustrojstvo Društva …“ Kroničari koji su se bez dokaza upustili u opisivanje osnivanja i ustroja „ Lovačkog Bračkog društva ”, poglavito njegove povijesti, preuzeli su kao prvi dokaz o postojanju društva članak /objavu u splitskom listu Sloboda iz 1913. godine pod naslovom Zabrana lova kao dokument o početku rada bračkih lovaca. U tom je članku uprava napisala: „ Upozoravaju se strani lovci da je veći dio općina, posjednika i težaka pismeno ustupilo pravo lova po njihovim zemljama isključivo članovima društva. Obzirom na to, kao i na okolnost da je pučanstvo ogorčeno na strane lovce, koji bezobzirno počinjanju ogromne štete po tuđim zemljama i uništavaju divljač, potpisana uprava ovim obznanjuje iste lovce da im je na Braču strogo zabranjeno loviti. Prekršitelji biti će prijavljeni sudu ili općini radi stroge kazne. UPRAVA BRAČKOG LOVAČKOG DRUŠTVA, Supetar, 28. listopada 1913.” Prvi predsjednik „ Lovačkog bračkog društva ” bio je Jerko Fertilio.
Piše: DAVOR MARTIĆ / Fotografija: ZAKLADA „ OTOK BRAČ – NEGDJE IZMEĐU MORA I ZVIJEZDA ” i kolekcija LUKA DRAGIČEVIĆ PARADER
„ Stogodišnjaci hrvatskog lovstva “
Naša najsvježija istraživanja idu svakako u prilog bračkim lovcima. Uvidom u opsežne spise Državnog arhiva u Zadru, Dobra kob je utvrdila da su nadležne državne upravne vlasti 30. studenoga 1912. godine „ posvjedočile ” pravila „ Lovačkog bračkog društva “ . Otuda i podatak da je za „ Lovačko bračko društvo“, „ u rubrici godina utemeljenja ” kao godina upisa navedena 1912. Ovaj povijesni podatak, očito, nisu imali na raspolaganju brački kroničari ovdašnjeg lovstva. Oni su, naime, kao datum osnivanja Lovačkog bračkog društva navodili članak iz splitskoga lista „ Sloboda ”, što ni u kojem slučaju ne može i nije valjani dokument, bez obzira na dobre namjere kroničara bračkog društvenog i političkog života. U svojoj dugoj, ali i bogatoj povijesti, brački lovci ostvarili su iznimno dobre uspjehe, posebno u uzgoju fazana i jarebica kamenjarki.
Društvo je obnovljeno poslije Prvog svjetskog rata ( 1925. godine ). Njegov rad i program na obnovi divljači svojski su poduprli gotovo svi Bračani, pogotovu njegovi članovi utemeljitelji, težaci i pastiri. Oni su bili veoma disciplinirani u lovu i poštovali su lovne propise, bez obzira na regalno pravo lova. Divljač nisu lovili u vrijeme lovostaje, a među prvima su prihvatili novosti u uzgoju i unošenju prinova ( fazana ) koji još u to vrijeme nisu bili udomaćeni na otoku. U veljači 1926. godine Bračani su pribavili dvije obitelji, a potom i više fazana iz najvećeg rasadnika lovne divljači u tadašnjoj državi, iz rezervata na Marjanu. Zahvaljujući dr. Jerku Dubravčiću, načelniku Nerežišća, već su uskoro prvi fazani poletjeli bračkim poljima. Kroničari su zapisali da prvo unošenje fazana i nije bilo baš uspješno. Naime, snažno nevrijeme praćeno jugom, koje je trajalo desetak dana, načinilo je golemu štetu. Hajkom u lovištu brački lovci su jedva izbrojili nekoliko preostalih članova velike fazanske obitelji. Brački lovci nisu posustali u nakani da osvježe svoj škoj fazanima. Zbog toga su se obratili ( 1927. ) upravi grofovskog lovišta „ Zelendvor ” Marka Bombellesa s narudžbom. Pridošli fazani iz čuvenog Bombellesova lovišta već su se uskoro namnožili da ih se otočani nisu više mogli osloboditi. Znajući da su lovci pustili fazane, dotad neznane goste na Braču, težaci su počeli grintati kako im jedu sve živo i čine štete na njihovima imanjima. Poznati brački lovac bio je i čuveni kipar Branislav Dešković ( 1883.1939. ). Njegove skulpture lovačkog psa proslavile su bračko i hrvatsko lovstvo u svijetu.
Uprava Lovačkog bračkog društva preselila se iz Nerežišća u Supetar. U prizemlju bivše općinske zgrade na supetarskoj rivi lovcima je donirao uredski prostor i društvene prostorije pokojni Mihovil Franasović, bivši općinski načelnik Supetra. U zgradi općine bila su smještena i druga društva s Brača. Stoljetno upravno središte iz Nerežišća prestalo je postojati 1. siječnja 1817. godine, kada su se brački činovnici preselili u Supetar, u novo administrativno središte otoka Brača koje je svoje status zadržalo sve do danas. Brački kroničari napisali su kako je “zadnji trag nesuđene talijanštine na Braču nestao u prosincu 1894. godine pobjedom narodnjaka na izborima i pridruženjem Nerežišća ostalim srodnim bratskim općinama… „ Na poticaj okorjelog autonomaša dr. Antonija Carstulovicha, prije sloma talijanske vladavine na otoku ( 1894. ) osnovano je prvo sportsko društvo na Braču, Streljačko društvo otoka Brača. Strijelci su organizirali natjecanje po uzoru na druga dalmatinska mjesta, ali su se njima suprotstavili nerežiški Hrvati, budući da je društvo strijelaca poprimilo političko obilježje. Društvo strijelaca postupno je izgubilo na značenju, a ugašeno je zabranom austro-ugarskih vlasti 1915. godine, zbog pristupanju Italije na stranu saveznika u Prvom svjetskom ratu. Tijekom svoje bogate povijesti brački lovci ostvarili su velike uspjehe u razvoju lovstva otoka, unošenju divljači i edukaciji najšireg članstva. Lovac Petar Ilić iz Sutivana je prvi punio patrone i bio uzor kako se lovi i kako treba biti odjeven u lovu. “.
Dragocjeni podaci o povijesti lovstva na otoku Braču sačuvani su zahvaljujući i supetarskom povjesničaru Dušku Maroviću u njegovoj knjizi Povijest športa na otoku Braču koju je objavljena 1999. godine, a u kojoj on prenosi novinske natpise o lovstvu na otoku Braču iz 1928. godine. Ulomak iz navedene knjige prenosimo u cijelosti.
BRAČKO LOVAČKO DRUŠTVO
Obnova ovog društva, osnovanog za vrijeme Austro – Ugarske Monarhije, uslijedila je poslije Prvog svjetskog rata, 1925. godine. Rad Društva podupiralo je cijelo pučanstvo; članovi uglavnom težaci – bili su najdiscipliniraniji lovci u Dalmaciji, a lugari strogi i budni. Pošteda divljači za vrijeme lovostaja, marljivo poštivanje lovačkih propisa i visoke takse za lovce iz drugih općina, omogućile su neometan život divljači, osobito fazanima, po neograđenim gajevima na otoku.
Posebice je važno istaknuti međusobni sklad članiova Društva, nadasve radinost njegove uprave, a između svih prvoga predsjednika društva Matu Radonića, sudskog savjetnika u Supetru. Važno je također spomenuti i njegova nasljednika, Jerka Dubravčića, rođenog 1877. koji potječe iz ugledne obitelji Dinka Dubravčića, načelnika Nerežišća i osnivača fazanerije na Braču, najstrastvenijeg lovca i najžustrijeg radnika na pošumljavanju krša i gajenju divljači. Ljubav prema lovu ulio mu je dr. Jakša Račić 1925. godine dok je zbog manje operacije boravio u njegovom sanatoriju. Jerko Dubravčić bio se sav posvetio svom rodnom mjestu i jedinstvenom kraju „ Kneževravan “ – srcu bračke faune i flore. U tom divnom gorskom gaju starih borova smještena je i prva bračka fazanerija. Desna ruka agilmome predsjedniku bio je tajnik Društva Jakov Razmilić ( šjor Jakomo ) iz Supetra, a savjetnici pouzdani pomoćnici don Ante Biskupović, župnik iz Pražnica i stari lovac Jerko Fertilio iz Nerežišća.
Također treba spomenuti da su u prvu upravu Društva izabrani: Mate Radonić, savjetnik, za predsjednika, Jere Fertilio, posjednik, za potpredsjednika, Jakov Razmilić, sudski oficijal, za tajnika i Aćim Kečkemet, carinik za knjižničara. U nadzornmi odbor izabrani su: Jerko Dubravčić, posjednik i Josip Brkljača, zemljoradnik.
U veljači 1926. Bračko lovačko društvo nabavilo je po cijeni od 2.500 dinara, dvije oditelji poligamijskih fazana – dva dobra kokota i osam ugojenih ženki koje su pustili u gaj na prostor od 2 km. No, trećeg dana zapuhalo je jako jugo, koje je trajalo neprekidno 10 dana, pa se fazanima zametnuo svaki trag. To nije obeshrabrilo članove Društva. U siječnju 1927. naručili su 30 fazana od grofa Bombellsa u Zelendvoru i grofa Ivana Draškovića u Sellyju. Uspjeh je bio neočekivan. Razmnožila se i ona prva partija, pa su se fazani vidjeli svuda oko Nerežišća, Dračevice, Donjeg Humca, Sutivana, Škripa, Postira, Pučišća i Pražnica.
U siječnju 1928. Društvo je nabavilo i osam zečeva da bi popravilo oslabljeni priplod domaće zakržljale vrste. Osim toga puštena je u gaj i jedna oplođena srna. Nadalje, Društvo je nabavilo desetak zamki za ptice grabljivice, podivljale mačke, kune itd. Uhićena su i dva velika orla s Dinarskih planina i darovana Zološkom vrtu u Splitu.
Dana 9. travnja 1928. Bračko lovačko društvo u Nerežišćima održalo je prvi ples svojih lovaca kao i prijatelja Društva. Odaziv je bio neočekivan i ples je sjajno uspio. Lovci – članovi iz Selaca, Novog Sela, Pražnica, Dola, Škripa, Postira, Supetra, Miraca, Donjeg Humca i Dračevice, pa čak i iz Splita, došli su u punom broju. Senzacija večeri biila je lutrija – dar uprave. Bio je to prvi brački fazan (mužjak od 155 dkg), namjerno odstrijeljen, kako bi članovi Društva upoznali tog lijepog i novog stanovnika otočkih gajeva.
Društvo je imalo udobne prostorije u prizemlju zgrade bivše općine Brač na supetarskoj obali, poklon pok. Mihovila Franasovića, nekadašnjeg općinskog načelnika koja je namijenjena za kulturne i društvene potrebe Supetra. Prije Drugog svjetskog rata u toj velebnoj zgradi su bila smještena društva Sloga, Hrvatska supetarska glazba i Bračko lovačko društvo, tu se nalazila i ambulanta i općina Supetar, a u prizemlju zgrade bila je kavana. Prostorije u ovoj zgradi koristila su i ostala mjesna društva: športska, dumanitarna i druga. 69 Lj, Leontić: Preporađanje Dalmacije. Novo doba, 7. – 13. IX. 1928; Ples lovaca u Nerežišćima. Novo Doba, 18. IV. 1928.
Novi značajni izvor koji se tiče lovstva na otoku Braču postoji u knjizi Jadranski otoci morski gateri, autora Davora Martića, u kojoj se poglavito opisuje sva divljač koja je obitavala i obitava slobodno, bez ograda, okružena samo morem, na otocima: Brač, Hvar, Vis, Šolta, Čiovo, Veliki i Mali Drvenik, Biševo, Šćedro, Svetac, Brusnik, Jabuka i Palagruža.
Ova knjiga pripada lovačkoj biblioteci i po svom sadržaju bi trebala biti obvezno štivo za svakog člana našeg Društva. Sigurni smo da će svaki zaljubljenik u lovstvo i naš otok s velikom radošću pročitati ovu knjigu i ostati obogaćen novim znanjem o lovstvu i lovnoj divljači. Iz navedene knjige prenosimo poglavlje o fazanima u cijelosti.
PUČKI NAZIVI
Na otocima ga zovu fažan, fazan, fazanka, a drugdje su uobičajeni nazivi fazan, gnjetao, gnjeteo i gnjetelj. Latinski naziv Phasianus znači gnjetao – fazan, po rijeci Phasis, a colchicus znači da vodi porijeklo iz Kolhide, odnosno Migrelije, zemlje na istočnoj obali Crnoga Mora.
NARODNI IZRAZI I PREDAJA
„ Da li se kokoš pari sa fazanom nismo mogli posmatrati “ ( Lovac, I, 1986. ),
„ Ovo je mjesto kao stvoreno za fazane “ ( D. Trstenjak, Ptice I, 1986. ),
„ Fazan prenijet je iz zapadne Azije, ali se kod nas sasvim udomačio “ ( N. Divac, Zool. 1924,),
„ Kao i u većini koka tako i u fazana mužjak se odlikuje od ženke divljim perjem “ (M.M. Tukić, Zool. 1924. ),
„ Sada drže fazane u takozvanim fazanerijama t.j. gnjeletanama “ ( D. Kišpatić, 1926. ),
„ Prikupili smo jošte čedrdeset koka, te tako udarili temelj toj gnjetelani “ ( V.Dojković, Lov.rib. vjesnik, 1990. ),
„Gnjeletar je čovjek kojemu je povjeren nadzor nad gnjetelinjakom (fazanerijom) i uzgoj gnjetela “ ( D. Kišpatić, 1926. ),
„ Gnjetelarstvo, uzgoj, njega i lov gnjetlova “ ( Pos. Lovac VI 1926. ),
„ Gnjetelinjak je mjesto gdje se gnjetlovi umjetno uzgajaju “ ( D.Kišpatić, 1926. ).
Prva, dva tjedna fazani su se dobro držali, bili su na okupu. Ali tada je zapuhalo jako jugo, koje je trajalo neprekidno deset dana. Poslije nevremena fazanima se izgubio svaki trag.
Skoro cijelu godinu lovci su se raspitivali za sudbinu fazana, od mjesta do mjesta, ali kao da su bili propali u zemlju. Lovci nosu mogli vjerovati da je sav njihov trud propao, a malodušni su se okanili dalje potrage. Lovci su izvjestili dra Račića o ponašanju fazana, pa im je on pomogao da 1927. godine kod grofa Marka Bombellsa u Zelendvoru nabave 20 fazana, a grofa Ivana Draškovića još 20 fazana. U nabavci fazana dosta im je pomogao dr. Milovan Zorčić, prvi predsjednik Saveza lovačkih društava Hrvatske. Čim su dopremljeni na Brač fazani su neko vrijeme čuvani u kući Jerka Dubravčića u Nerežišćima. Nakon toga su pušteni u veljači 1927. godine na Kneževravan. Uspjeh je bio neočekivan. Svi fazani su se „ uhvatili “, a nakon nekog vremena lovci su otkrili još tri obitelji fazana 4 – 6 km podalje od Kneževravni. Utvrdili su da su to fazani koje su ranije ispustili, i koji su se, unatoč njihovu strahovanju, ipak udomili na otoku.
Na području Kneževravni za tri godine lovci su uzgovjili 250 fazana, koji su se vidjeli posvuda, oko Nerežišća, Dračevice, Donjega Humca, Sutivana, Supetra, Škripa, Postira, Pučišća, Dola i Pražnica. To je bio dokaz da fazani zaista mogu uspjevati na otoku, a s malo više brige i na svim našim otocima.
S ispuštanjem fazana brački su lovci poveli žestoki rat protiv štetočinja. Dr. Račić im je za potrebe udruženja nabavio desetak zamki za grabežljivce, podivljale mačke i kune. Kroz dvije godine pohvatano je na Kneževravni oko 60 komada raznovrsnih grabežljivaca.
O uspjehu bračkih lovaca na udomljavanju pernate divljači, osobito fazana, glas se daleko čuo. Naime, dr. Alfons Šemper, tajnik Hrvatskog društva za gajenje lova i ribarstva, 19. siječnja 1933. godine izvjestio je o tom otočkom uspjehu na predavanju u Gracu Lovozaštitno društvo Austrije i Braću sv. Huberta. Navodeći uspjeh bračkih lovaca naglasio je da se Dalmacija, premda je ovdje vladala neka vrsta legalnog lova, jer lovnoga zakona nije imala, a lov se regulirao naredbama, izjasnila i krenula prema zakupnom sistemu lova.
Prigodom dogovora bračkih lovaca 1961. godine zaključeno je da se poćne s pripremama za organiziranje fazanerije na otoku. Već su bila prikupljena sredstva od milijun dinara, kao početni kapital, sa kojim bi se krenulo u izgradnju fazanerije. Fazanerija se trebala graditi na području Kneževravni, kojim je gospodarilo Lovačko društvo „ Vidova Gora “ iz Nerežišća ( V. Martinić, 1961. ), Gradnja fazanerije pretpostavljala je udruživanje svih bračkih lovačkih društava na tom zaista zajedničkom projektu.
Suočeni sa spoznajom o nestanku fazana s otoka, brački su lovci unijeli „ četiri obitelji fazana i ispustili ih u lovište “. Nekako u isto vrijeme, Lovačko društvo „ Vidova Gora “ naručilo je jaja na fazaneriji iz kojih su se izlegli pilići ( V. Martinić, 1960. ).
PRVI FAZANI NA OTOCIMA UDOMLJENI NA BRAČ
Brač je prvi srednjodalmatinski otok, može se kazati prvi u Dalmaciji, na kojemu su udomljeni fazani. Oni su pušteni 1925. godine u predjelu Kneževravni, a na Brač ih je doveo Jerko Dubravčić, predsjednik Lovačkog društva i načelnik Nerežišća.
Fazanski parovi uhvaćeni su na Marjanu, gdje ih je uspješno uzgajano urolog i zaštitnik njegove šume, dr. Jakša Račić, stvorivši na splitskome brdu pravi rezervat bogat raznolikom divljači. Tako su fazani, nakon nešto više od pola stoljeća, otkako su ponovno udomljeni u Hrvatskoj, na imanju grofa Marka Bombellsa u Opeki pokraj Varaždina ( 1870. ) otvorili povijesnu stranicu hrvatskog lovstva. Njihovo udomljavanje u našim lovištima imalo je pozivitnog odraza i na lovstvo Dalmacije, a posebno naših otoka.
Unatoč dilemama, koji još dan danas postoje, pa i negativnih stavova ( D. Rucner ), da fazane ne bi trebalo naseljavati na štetu druge, autohtone divljači, činjenica je da je fazan postao atraktivna lovna divljač u mnogim osiromašenim otočkim lovištima, pa i Brača, Hvara, Visa, Šolte i Čiova.
U bračkom Lovačkom društvu, koje je od čitavog pučanstva bilo poduprto u radu, pored predsjednika Jerka Dubravčića, bio je agilan njegov prvotni predsjednik, sudski savjetnik Mato Radonić. Njegova je desna ruka, kao i tadašnjeg predsjednika bračkih lovaca, tajnik Jakov Razmilić iz Supetra, a savjetnici su im i pouzdani pomoćnici don Ante Biskupović, župnik iz Pražnica i stari nerežiški lovac Jerko Fertiglio.
Brač je ranije bio poznato lovište zečeva i jerebica, poglavito kamenmjarka ( grivna ), ali i poljskih jarebica.
Lovačka sreća i Diana bila je tokom povijesti naklonjena bračkim lovcima. Nepristupačne otočke hridi na zapadnoj obali sačuvale su gustu šumu po vrhovima bračkim, a pitoma ruka bračkog težaka poštedila je mladice. Bračke su šume kroz stoljeća bile zasigurno najsigurniji dom i skrovište divljači.
BRAČKA FAZANERIJA NA KNEŽEVRAVNI (1928.)
Na predijelu Kneževravni, u srcu Brača, na imanju braće Dubravčić, lovci su sagradili prvu bračku fazaneriju ( Lj. Leontić, 1928. ). Uz potporu dra Jakše Račića, zaljubljenika divljači i Marjana, ovaj šumoviti gaj postao je pravo rasadište divljači, posebno fazanske. Zahvaljujući maru lovaca i povoljnim vjetrovima fazani su se raširili po čitavom otoku.
Koncem 1925. godine u Splitu su se susreli dr. Račić i Nerežišćanin Jerko Dubravčić. Vrlo brzo su se dogovorili da se na Brač ispuste fazaniu, ovaj put iz Čehoslovačke. I zaista, u valjači 1926. godine na Brač su dopremljene dvije obitelji fazana, „ dva dobra kokota i osam ugojenih ženka “ Bračko lovačko društvo uložilo je u nabavku fazana oko 2500 dinara.
Poštujući uputsva dra Račića o ispuštanju pridošlica, s kojima dotad nisu imali iskustva, brački su ih lovci pustili na imanju obitelji Dubravčić. To je bio prostor na Kneževravni veličine oko 2 četvorna kilometra, gdje su ih loci čuvali i budno nadgledali. Sva su se lovacka drustva, a bilo in je šest, na Braču dogovorila da ce uvesti po jednu fazansku obitelj.
U predjelu Kneževravni ( Nerežišća ), 1968. godine službeno je počela umjetna proizvodnja fazana i trčaka u prvoj otočkoj fazaneriji kapaciteta 5000 fazana. Lovačko društvo „ Brač ” pribavilo je za tu svrhu jato od 150 kljunova fazana i 30 poljskih jarebica. Brački lovci orijentirali su se na vlastiti uzgoj, prije svega zbog činjenice da su njime mogli dobiti kvalitetno, pravog otočkog fazana „ divljaka “, koji je, uz to, još i mogo jeftiniji nego kada se dopremi onaj sa kopna. Znalo se dogoditi da je velik broj fazana uginuo prilikom prijevoza na otok i do odredišta.
Prema procjeni na Braču je 1960. godine lovni fond iznosio 800 zečeva, 900 kamenjarka i 430 trčaka. Fazana nije bilo, pa je i pokrenuta inicijativa za podizanjem fazanerije na Kneževravni ( J. Brzica, 1966. ).
Rezultati intenzivnog uzgoja fazana na Kneževravni već uskoro su polučili rezultate. Brački su lovci zato organizirali lovni turizam, dovodeći strane lovce. U lovnoj 1965./66. godini, Lovačko društvo „ Brač ” , tada već udruženo, ponudilo je Talijanima radi odstrijela tisuću odraslih fazana. Medutim, talijanski lovci radije su lovili grivne i trčke nego fazane, pa je Lovačko društvo prodalo u komercijalnom lovu samo 179 fazana. Talijani su odstrijelili 177 kamenjarka i 224 trčke, te 50 zečeva.
Talijanski lovci lovili su poluautomatskim puškama, što ih je samo poticalo da pucaju bez mjere i lovačke etike. Poslije lova brački bi lovci pronalazili ranjenu ili uginulu divljač, što je bilo veoma štetno, štaviše, pogubno za otočni fond divljači. Lovačko društvo je zato smanjilo komercijalnu cijenu fazana na 3 dolara, a grivnama i trčkama povećala na 6 odnosno 4 dolara ( J.Brica, 1966. ). U fazaneriji na Kneževravni izvaljeno je 4000 fazanskih pilića. Društvo je pribavilo 20 pari trčaka za rasplod u fazaneriji, te je iz Istre kupilo 20 pari kamenjarka za obnovu krvi.
U jesen 1927 godine lovci su zapazili jata poljskih jarebica i jareba, mnogo više nego ranijih godina. Fazani su se naseljavali u novije vrijeme ( D.Rucner ) na obalnom području, više i intenzivnije 1970. godine, a naseljavali su ih lovačka društva, koja o njima vode brigu.
Za vrijeme istraživanja od 1946. do 1975. godine dr Rucner je zabilježio masovniju populaciju fazana na području Istre, od Umaga do Pule. U Dalmaciji su ih prve udomili u Bokanjcu, u dolini Neretve, na području Biokova ( Bast ). Na drugim otocima je udomljen, najprije na Ugljanu, Pašmanu i Korčuli, te naravno, na Braču. Raspostranjenost fazana može se zahvaliti prije svega Lovcima, koji su ih naselili na otoke, gdje su, daleko od prirodnih neprijatelja, dobro uspjevali i množili se.
Na zapadnom dijelu otoka Brača ( Baterija, Milna ), prije 2. Svjetskoga rata i za vrijeme rata ( D. Rucner ) doletjeli su fazani sa otoka Šolte, gdje je vec ova ptica uspješno uzgajana kao lovna divijač.
Možemo se pohvaliti činjenicom da je na našem otoku u Pučišćima 11. ožujka 1883. godine, rođen hrvatski akademski kipar Branislav (Branko) Dešković ( umro 20. kolovoza 1939. godine ), koji je bio strastveni lovac i zaljubljenik u lovstvo, što se sve odrazilo na njegov umjetnički rad. Dešković je ostao zabilježen kao najizrazitiji hrvatski animalist, Izrađivao je ponajviše kipove lovačkih pasa u raznim položajima ali također i drugih životinja. Svojim psima je posvetio nekoliko svojih skulptura od kojih su najpoznatije : Pas na tragu, Naglo zaustavljeni pas, Pas nad plijenom, Pas koji se češe II, Pas koji se češe, Pas koji se šulja.
Dr. Josip Škarić, koji je bio doktor medicine, ali i brački lovac 1965. godine objavio je knjigu „ Uspomene jednog liječnika“.
U toj knjizi je na zanimljiv način opisao svoja zapažanja vezano za lovstvo na našem otoku koja je vrijedno pročitati i koja u cijelosti prenosimo.
U toj knjizi je na zanimljiv način opisao svoja zapažanja vezano za lovstvo na našem otoku koja je vrijedno pročitati i koja u cijelosti prenosimo.
Nerežišće je bilo poznato i zbog odlična lova na zečeve, jarebice, orebe ( kamenarke ), šljuke, a kasnije fazane. Mogo se i kuna lovilo: Čudnim slučajem postao sam i ja lovac. Moj otac i stric bili su strastveni lovci. Imali su pse najbolje istarske pasmine, za zečeve i leteći lov. U četvrtom razredu gimnazije, za vrijeme praznika, čuo sam, da djeca viču: Eno zeca!« Taj se nalazio na jednoj livadi u blizini naše kuće Zaletio sam se i uzeo očevu pušku. Do tada nisam nikada pucao. Znao sam gdje otac drži patrone. Kad me mati ugledala, počela je plakati i moliti me, da ostavim pušku. Nisam je poslušao. ( To je bio posljednji neposluh prema majci u zivotu. Dugo sam vremena zbog toga trpio. Bila je žalosna i onda kad sam joj naknadno oprost pitao. Bojala se za me, jer je tada bilo mnogo nesreća od lovačkih pušaka ). Zaletio sam se s puškom na ramenu, a djeca za mom. Ugledao zeca gdje skakuće, odapeo bez mogo ciljanja i ubio, ali ne zeca već domaćeg kunića. Bilo mi ga je mnogo žao. Odmah nakon toga ugledao sam dva žandara gdje dolaze s istočne strane Postira iz Pučišća. Austrijski žandari mnogo su imponirali, ulijevali respekt i strahopočitanje starijim, a osobito mladim osobama. Većinom su bili stasiti momci, ozbiljni, strogi, s dugačkim bajonetama na puškama. Bili su većinom iz zaleđa; ne znam, da je ijedan Bračanin ili inače otočanin bio u to doba žandar. Održavali su s najvećom strogošću red, mir i javnu sigurnost. Radilo se o poštenim i vrijednim službenicima tadašnjeg režima. Većih političkih konflikata tada još nije bilo, pa nije trebalo ni da interveniraju. Ne sjecam se slučaja, da je u to vrijeme netko stradao od žandara radi politike.
Ugledavši žandare, počeo sam prestrašen trčati. Zašao sam u jednu zabitnu ulicu, ušao u neku kuću, našao staru ženu, koja se prepala, bacio pušku pod krevet i uz jako kucanje srca stao prisluškivati korake prolaznika, medu kojima sam prepoznao čizme Žandara. Još dugo sam ostao u razgovoru sa staricom, zamolio je, da navečer kasno njen sin donese pušku, i otišao. Srećom, oca nije bilo u mjestu. Kasnije sam se uvjerio, da me žandari nisu ni opazili ni hitac čuli, a u to vrijeme nijesu ni postojale lovačke dozvole, već je svakome bilo slobodno baviti se lovom. Kotarsko poglavarstvo davalo bi običnu potvrdu o vlasnosti puške, a da se nije pitala dozvola za držanje puške. Godinu dana kasnije, u petom razredu gimnazije, nalazio sam se nekoliko dana u Pražnicama, rodnom mjestu moje majke, kod bake i djeda. Kako je ugodno i veselo provoditi praznike potpuno slobodan, daleko od roditeljskog nazora, kod bake i djeda, koji te vole, maze, darivaju, kaji ne znaju opominjati, kažnjavati, koji sve opraštaju, čija je jubav neograničena, koji neprestano strepe i bdiju nad tvojim životom.
Uvijek mi je bilo veliko veselje navraćati se u dom moga dragog djeda. Moj ujak improvizirao je veliki lov. Imao sam i ja sudjelovati, prvi put u životu. Dao mi je pušku i održao mi uoči lova predavanje o temeljnim pravilima lova. Postavio me na jednoj gomili pred šumicom, u kojoj se mogla vidjeti mala šumska stazica. Rekao mi je:« Kad psi zalaju i počnu tjerati, budi potpuno miran, ne miči se, digni pušku na nišan, ako projuri zec, ciljaj i opali. « Od uzbuđenja drhtao sam u cijelom tijelu. Bilo je divno jutro. U cik zore, uz cvrkut ptica, prije pomola sunca, zalajaše psi u kotlini. Iako je lajanje pasa dolazilo izdaleka, začuo sam u šumici neko šuštanje. Kad najednom projuri s velikom brzinom zec. Opalim. Prije toga mi je zadrhtala ruka. Zec pade, a ja izvan sebe od radosti počeh vikati: »Pao je! Ostao je od prvog hica!« Ujak mi je poručio, da budem miran, da šutim i ostanem na postavljenom mjestu. Možda je moja vika odalečila druge zečeve, da prođu opredijeljenom stazom. Ostao sam na tom mjestu još dugo vremena, ali ništa više nisam vidio. Čuo sam tjeranje pasa, pucnjavu pušaka kao na fronti, dozivanje, i po svršenom prom dijelu lova došao je k meni jedan lovac. Sastali smo se na označenom mjestu, na doručak. Na zemlji je ležalo desetak zečeva. Po doručku se nastavilo s lovom. Mene su poveli na položaj lova oreba s prvoklasnim psima za leteći lov (pas od ferme). Na prvi let; oborio sam jednog, a na drugi drugog oreba. Tom prilikom mi je ujak rekao: »Bravo, bit ćeš dobar lovac.« Do svršetka medicinskih nauka imao sam malo prilika za lov. Nerežišće ima idealan teren za lov. Bilo je tu i strastvenih lovaca. Medu najboljima, koje sam mogo volio, bio je Avancanić. Imao je osrednje imanje. Lov i karte bili su mu omiljeli sportovi i strasti. Simpatičan, do skrajnosti pošten, nasmijan, veseo, šaljivdžija, dobar. Bio je oženjen. Djece nije imao. On bi me poveo na sigurne pozicije. Znao je tačno gdje se koja divljač nalazi i koliko je ima. Govorio bi mi: »Tu, doktore, ima jato od deset jarebica, a u tom vinogradu 15, a tamo prema Humcu 24. Orebi su na brdu, može ih biti pedesetak. Zečevi su prema Škripu.« Išli smo često u lov, dakako u moje slobodno vrijeme, najviše poslije podne. Nismo se dugo zadržavali. Nikada nijesmo ustrijelili više od tri do četiri jarebice i, povremeno, po kojega zeca ili oreba. Ostalo se ostavijalo za slijedeće dane.
U Veneciji je dobio prvu nagradu u evropskom natjecanju na golubove. Imao je sto posto pogodaka. Šteta radi osobitog kiparskog talenta da je relativno rano umro, od progresivne paralize. I on je rodom s otoka Brača. Na Silvestrovo, zadnji dan 1913. godine kao i dan prije pao je obilan snijeg. Razne grupe lovaca iz Nerežišća pošle su u lov na zečeve po tragu od Kneževih ravni do Vidove gore. Toga dana je ustrijeljeno 60 zečeva. Naša grupa od tri lovca 12. Koja senzacija, koja divotna priroda, koji užitak gaziti i tragati po tvrdom snijegu i niskoj temperaturi. Sve me to podsjećalo na insbručka vremena. Zašto je lov tako privlačiv, pa makar se radilo o teškom terenu kao što je onaj na Braču? Da li radi osjecaja veće ili manje sposobnosti, vještine, brzine u pucanju, u ubijanju životinja, osobito onih plemenitih na letu? Da li radi osjećaja superiornosti čovjeka nad životinjama? Razumijem, kad se ubijaju divlje zvijeri: medvjedi, veprovi, vukovi, lisice, kune, koje uništavaju domaće životinje ili prenose ugrizom strašnu bolest bjesnoću. Razumijem one, koji iz koristoljublja idu u lov, razne zvjerokradice, one, koji svoje zanimanje imaju u šumi – poljoprivrednike, šumare, koji kroz cijelu godinu u dozvoljeno i nedozvoljeno vrijeme uništavaju divljač. Ali, kako dolazi do toga, da lov zanima dobre i plemenite jude, one, koji ne mogu da gledaju kako se kokoš kolje, pa da oni ranjavaju i ubijaju te umiljate, drage životinje? Jednom mi je došla na najpogodniju udaljenost mlada srna. Tako me umiljato i blago pogledala, da sam odmah spustio pušku. Drugom prigodom pucao sam u Bosni na Romaniji planini na goluba grivnjaša, koji je stajao na visokom hrastu. Zalepršao je krilima, odletio ranjen. Nekoliko dana kasnije prolazio sam istim terenom i ugledao isto tako na jednom hrastu jednu sćućurenu pticu. Padala je lagana kiša. Opalio sam. Pala je. To je bio golub grivnjaš, kojega sam prvi put bio ranio. Jedno tane diglo mu je gornji dio lubanje kosti glave, tako da se vidio mozak s pulsirajućim žilama. Jadna ptica koliko je morala trpjeti kroz to vrijeme. Veliki je broj lovčevih doživljaja, lovačkih epizoda, pa bi o njima svaki pravi lovac mogao romane napisati. Lovce nalazimo među umjetnicima, piscima, pjesnicima, kiparima, slikarima, političarima, diplomatima, a od intelektualaca najviše medu liječnicima. Koliko ljepote ima u »Lovčevim zapisima« Turgenjeva, »Les contes de la bécasse« erotičnog Guy de Maupassanta i mnogih drugih pisaca. Čitao sam kako je ushićen i razdragan bio Lenjin, kad je od brata dobio novu pušku belgijanku s patronama, dok je bio u Sibiru u progonstvu i kako je najradije provodio vrijeme u lovu. Za njega se kaže da je bio odličan lovac strijelac. Možda je lov i zato privlačiv, jer se lovac nalazi u pratnji psa, te divne, inteligentne i verne životinje. Mene je lovački pas svuda pratio. Dok sam pregledavao u ambulanti, nalazio se moj Tref stalno pred vratima, pred pragom pojedinih kuća. I drugim sam psima znao bacati hranu, pa bi se dogodilo, da me čitav čopor pasa pratio po kuénim posjetima i po mjestu. Znali su ulaziti i u kuću, gdje sam imao gostoprimstvo. Zbog raznih mana pasa i smetnje morao sam prekinuti s tom pratnjom. Kako zna milo gledati u oči ta pametna i verna životinja. Kao da hoće nešto da kaže ili očekuje, da joj mi nešto kažemo. Kao da ovladava tom Zivotinjom neko čuvstvo, želja, osjećajnost. I po smrti gospodara ne ostavlja ga. Često leži dok ne ugine na njegovu grobu. Šteta što ta ponekad i korisna životinja često nosi u sebi klice triju užasnih bolesti: bjesnoće, ehinokokoze i kala – azara.
Brački lovci demonstrirali su svoje zajedništvo organizacijom smotre lovaca 1957. godine u Supetru.
Osoba koja na slici nosi transparent je Petar Vušković „ Konturo“.
Lovačko društvo „Brač“ je tijekom svog stoljetnog postojanja, poglavito poslije Drugog svjetskog rata do osamdesetih godina prošlog stoljeća, imalo razne organizacijske oblike koje ćemo pouzdano istražiti, a potom i objaviti. Svakako su nesretni trenuci bili kada se društvo dijelilo, a takvih pokušaja je bilo i oni na svu sreću bili kratkog vijeka i pripadaju povijesti.
Najveći organizacijski „lom“ dogodio se kada je rješenjem Ministarstva poljoprivrede i šumarstva, Klasa: Up-1323-04/94-01/284, Ur.broj: 525-01-94-3 od 15.12.1994. godine, ustanovljeno državno lovište broj XVII/17-„VIDOVA GORA“. Dakle, unutar jedinstvenog lovnog područja otoka Brača na središnjem i najboljem dijelu lovišta izdvojeno je državno lovište što su lovci LD „ Brač “, s obzirom na način na koji je to obavljeno, biranim riječima rečeno, ocijenili najgorim i najsramotnijim postupkom hrvatske države u odnosu na Lovačko društvo „ Brač “.
Kako jedan vrijedan pothvat, a pokazalo se i uspješni eksperiment u području lovnog gospodarenja u LD „ Brač “, bilo je puštanje 68 divljih zečeva nabavljenih u Mađarskoj, sve na inicijativu Petra Dragičevića „Paradera“, predsjednika Lovne sekcije Supetar, koju namjeru je ostvario u suradnji sa kolegama lovcima : Petrom Salamunović, Romanom Kusanović, Robijem Papić, Tonijem Kusanović, Romeom Kusanović, Paškom Vrdoljak i Tonijem Papić. Puštanje zečeva nazvanih „ mađari “ se dogodilo 2019, godine uz novčanu potporu Grada Supetra (gradonačelnice Ivane Marković) i Općine Sutivan (načelnika Ranka Vladislavić). „ Mađari “ su prihvaćeni među lovcima zečarima s velikim oduševljenjem jer su se pokazali vrlo zdravim i prilagodljivim, a zbog svoje veličine omiljenom lovinom. Ovaj značajan pothvat je opisao Davor Martić u časopisu „ Dobra kob “ broj 221, iz veljače 2020. godine i niže ga u cijelosti prenosimo.
